„Tu veliku obeshrabrenost pred životom, moja majka je doživljavala svakog dana. Ponekad bi to potrajalo, nekad iščezlo zajedno s noći. Imala sam tu sreću da mi je majka prožeta tako čistim očajanjem da čak ni životna sreća, ma kako da je bila snažna, ponekad nije uspevala da je od toga potpuno otrgne. Neću nikad saznati splet stvarnih činjenica koje su je terale da svakoga dana od nas tako odluta.“ (…) „Dešavalo se to svakog dana. U to sam sigurna. Moralo je to biti nešto naglo. U datom trenu svakog dana očajanje je izbijalo. A zatim ili nemoć da se ide dalje, ili san, ili ponekad ništa, ili nekad, pak, kupovina kuća, selidbe, ili opet to raspoloženje, uvek to raspoloženje, ta utučenost, a ponekad opet, prava kraljica, sve što joj se htelo, što joj se nudilo uzimala je…“
Ovo je delić opisa majke u romanu „Ljubavnik“, Margerit Diras. Tako to rade umetnici. Ja bih, u skladu sa svojom profesijom i obrazovanjem morala reći – depresivna majka. I koristim taj izraz u konsultacijama sa koleginicom. Ali se trudim da ne zaboravim ukupni utisak koji je na mene osoba ostavila. Kada bih pokušala da taj utisak prenesem na drugoga, bilo bi mi potrebno mnogo više pažljivo odabranih reči. Ali, onda bi to bio roman. Ono što mogu je da tragam za sličnim osećanjem u sebi, možda doživljenim, možda prepoznatim kod nekog drugog… i da to proverim u dugom razgovoru sa klijentom, u traganju za nekom tačkom ličnog susreta. Osećaj da smo shvaćeni, da neko zaista razume kako se osećamo, da nas vidi, sam po sebi donosi olakšanje. To sam često imala prilike da iskusim.
Vesna Jokanović