O ljubaznosti ili „Kaži teti dobar dan“

Razumljiva je želja roditelja da im deca budu prepoznata kao ljubazna i lepo vaspitana. Svima nam je, manje ili više, važan utisak koji ostavljamo na druge. U osnovi ljubaznosti, međutim, ne treba da bude želja da se svidimo drugima, već da se s njima povežemo na način koji odgovara okolnostima.

Ljubaznost je, pre svega, dobronamernost prema drugima i prema svetu u celini. Ljubazan čovek je obziran prema osećanjima i pravima drugih ljudi.

To je više od lepih manira. Biti ljubazan znači ne biti bahat. Ljubazan čovek vidi ljude oko sebe, ne gura se preko reda, pokazuje zahvalnost i rado komunicira sa drugima i onda kada od toga nema neposredne koristi.

Najčešće situacije u kojima roditelji crvene zbog neljubaznosti svoje dece su susreti sa poznatim osobama koje svakodnevno susreću: dete jednostavno neće da kaže komšiji „dobar dan“.

Osnovno značenje javljanja komšijama je: „Prepoznajem te, znam da delimo isti prostor, možeš mi zakucati na vrata ako ti nešto zatreba“. Od dece ne možemo očekivati tu vrstu motivacije, pa zato i ne treba da se ljutimo ako pozdrav izostaje. Uostalom, ljubazni odrasli zna da prepozna i da odgovori na neverbalnu komunikaciju – deca često kažu „vidim te“ baš tako što se sakriju od pogleda.

Treba imati na umu i to da odrasli često prelaze granicu kada pričaju sa decom i daju sebi slobodu da ispituju: Kako se zoveš, koliko imaš godina, ideš li u vrtić, da li imaš batu ili seku… stalno ista pitanja se ređaju u beskraj. Ćutanje je u tim situacijama najbolja, mada često ne i dovoljna odbrana.

Druga situacija sa kojom se često možete sresti u vrtiću, je da deca neće da se pozdrave sa vaspitačima kada odlaze kući. Dete nam, zapravo, svojim odbijanjem iskreno govori: „Došla mi je mama, ti mi više ne trebaš“. Oni ne osećaju zahvalnost jer vrtić doživljavaju kao uzrok odvajanja od roditelja. Pozdrav bi bio spona sa vrtićem koju u tom trenutku ne žele.

Razumevanje razloga zbog kojih deca odbijaju da budu ljubazna ne znači  odustajanje od nastojanja da ih tome naučimo, već treba da nam pomogne u pronalaženju pravog pristupa. Pritisak i ljutnja ovde mnogo ne pomažu – deca će tako u najboljem slučaju steći fine manire, ali ne i pravi osećaj za druge. Ne treba zaboraviti da deca najviše uče ugledajući se na roditelje. Uzdajmo se u vreme i primer koji pružamo svojoj deci. Podučavajmo ih stpljivo, blago i – ljubazno.

Vesna Jokanović
(objavljeno na sajtu povratakprirodi.rs)

Leave a Reply