Pobedićeš sledeći put

„Važno je učestvovati, a ne pobediti“. Pre nego što se svi složimo sa ovom frazom kojom su mnogo puta pokušali da nas uteše, hajde da se ipak zapitamo da li je ispravno razumemo i adekvatno koristimo.

Lepota sportskih takmičarskih igara pre svega jeste u druženju, susretanju i razmeni. Ali suština igre je u pobedi. Igra se sastoji od osmišljavanja strategije, razvijanje taktike, dogovaranja tima, pojedinačnih zalaganja, neodustajanja… Srazmerno energiji koju ulažemo u pripremu, raste i naša želja da pobedimo. Ko god se bavio sportom razume značaj uloženog napora pojedinca ili tima. Uzajamno bodrenje takmičara, kome se pridružuje navijanje i podrška publike, pojačava želju za pobedom. Želja za pobedom, sa druge strane, prepoznata je kao jedan od odlučujućih faktora koji ka pobedi vodi. A pobeda, kao što svi znamo, vodi velikom slavlju.

Zamislimo fudbalere koji u utakmicu ulaze ravnodušno – „važno im je da učestvuju“, ili publiku kojoj je svejedno koja strana postiže gol? To bi u tolikoj meri obesmislilo igru, da bismo mogli dati po jednu loptu svakom igraču i slaviti svaki gol u mreži. Ili tenisere koji prebacuju lopticu preko mreže trudeći se da igrač sa druge strane može svaku da stigne? Ili dogovor košarkaša sa trenerom u svlačionici pred finalnu utakmicu: „Momci, lepo se zabavite. Važno je da učestvujemo!“

Ista pravila važe i u spontanim sportskim dečjim igrama – kome je stalo do igre, stalo mu je i do pobede. Zbog toga je bitno da razumemo da rečenice: „Ne možeš svaki put da pobediš“, „Zašto plačeš, pobedićeš ti neki drugi put“, „Važno je da se lepo igrate“ nisu nikakva uteha gubitniku i razumljivo je što kod dece izazivaju ljutnju. Jer, da bi se „lepo igrala“, deca moraju želeti da pobede. Inače su “kvariigre“.

Poštovanje pravila igre i fair play se podrazumevaju, uče se od malih nogu i nema igre suviše nevažne da se ona ne bi primenjivala. Ona i postoje zato da bismo znali da su pobeda i slava zasluženi boljom igrom, a ne prevarom.

Sa druge strane, pridavanje značaja pobedi zahteva i da se porazu prida odgovarajući značaj, naravno, sa drugačijim predznakom. Nije lako izgubiti. Teško je biti nadigran i čestitati protivniku, ali je važno naučiti da je i to deo igre. Ako omogućimo deci da odtuguju poraz, umesto da ga omalovažimo, deca neće imati potrebe da se ljute, ni na nas ni na „protivnika“.  Dozvoliti tugovanje podrazumeva strpljenje, slušanje i zagrljaj umesto grdnje i prebacivanja zbog plača.

Razočaranost porazom se ne savladava ravnodušnošću – „Svejedno mi je“, već time što učimo da se nosimo za snažnom emocijom razočaranja. Stoički podneti poraz znači  sabrati snagu i vratiti se na teren. To nam omogućava da jačamo i pripremamo i za neke kasnije bitke, pobede i poraze, od kojih ćemo mnoge voditi sami sa sobom.

I tako, „Ako da Bog i sreća junačka“, možda naučimo da su i porazi i pobede deo životnog puta, dobri za nas, svaki na svoj način. Treba razvijati veštinu da golove i faulove merimo i ocenjujemo po našem unutrašnjem semaforu. Tek kada tu umetnost savladamo, možemo, pod uslovom da uvek igramo na pobedu, čista srca reći: „Važno je učestvovati“.

Vesna Jokanović

(tekst objavljen na sajtu povratakprirodi.rs)

Leave a Reply