Mala Vesna

Pitala me je nedavno koleginica, zainteresovana za lični razvoj i samospoznaju, šta bih poručila mlađoj sebi. Šta bih joj poručila…

Pa ja se stalno na nju brecam: “Mani me se mala, dosta mi je tvojih i strahova i nadanja, odlučnosti i preispitivanja, buntovništva i potrebe da se svidiš, stida i egzibicionizma, sumnje i… Šta hoćeš više od mene, pusti me da se opustim u svojim pedesetim. Hoću da živim dan za danom, da prihvatim događaj za događajem, onako ih život nanese. Hoću da se mirno prepustim intuiciji i instinktu, hoću da verujem svojim godinama i iskustvu. Nemoj mi mahati ispred očiju, zaslužila sam da jasno vidim put pred sobom.”

Ali, ne, ona mi se keša oko vrata, drži mi se za suknju, zakuvava i zakukava, dobija na vremenu. Sapliće me i usporava. Taman je se otresem i zalupim vratima… evo nje opet, viri iza ramena novog sagovornika.

Povremeno se ponadam: “Mala Vesna, valjda ću te, pre šezdesete, naučiti da mi sedneš u krilo, da lepo, na miru, ostarimo zajedno.”

A, onda, opet mislim, ako nju smirim, možda se u meni i sve drugo nepovratno utiša i utuli?

Ja, Velika i Mala

Leave a Reply